Šimrakovi radovi iz recentnog ciklusa prizivaju poetiku francuskog majstora umjetnosti grafičkog romana Enkija Bilala, osobito kroz distopijske pejzaže i monumentalne kadrove nabijene političkom alegorijom. Tako na ulazu u u izložbeni prostor, na zidu promatramo figure koje na prvi pogled podsjećaju na vojnike: frontalni, ukočeni, raspoređeni u rasteru poput čuvara ili garde. Ispred njih – postamenti s njihovim minijaturnim skulpturama. No, kako Šimrak ističe, oni nisu naoružani. Figura vojnika ovdje je lišena funkcije sile i dominacije. Pred nama su prazne uniforme, ljudi u kostimima, tek sjene moći bez istinske moći. Ovdje ulazimo u Spenglerovu zonu: civilizacija u kasnoj fazi, koja je izgubila duhovnu jezgru, a sada se reproducira kao serija oblika bez stvaranja. Naime Spengler piše da civilizacija nije prirodni nastavak kulture, nego njezin kraj – stanje u kojem forma traje, ali duhovna snaga stvaranja iščezava. Je li zapravo to što gledamo na izložbi? Vojnici koji nisu protagonisti izložbene pripovijesti, nego klonirane instance ideologije koja više nema sadržaj, samo formu. Oni stoje kao stražari ruševina – uniformirani čuvari vlastitog poraza.

Kao i u Kubrickovim filmovima, destrukcija kod Šimraka nije egzaktna ni definitivna – ona je polagana, satirična i obavijena ravnodušjem civilizacije koja tone, nesvjesna ili nehajna zbog vlastitog kraja. Kubrick ovdje nije samo citat, nego radije uporišno mjesto izložbenog narativa. Naime, čini se da se vizualna logika Purgatorija oslanja na Kubrickovu i Šimrakovu sposobnost da u hladnom, savršenom kadru/slici razotkrije dubinski apsurd i nihilizam povijesnih silnica